петак, 16. јануар 2015.

Muzika koja ...

Nevelik, svetao, bezazlen pauk koji se penje uz nadlakticu, ide do ramena i onda više ne znam gde je. Nisam sigurna da li me golicanjem nervira ili prija. Kada zatvorim oči, osećaj postaje intenzivniji...
Udišem duboko...
Otvaram oči...
Gde je?
Gde sam?
...
Plešemo...
Ako se to plesom može nazvati.
Stiskaš me za nadlakticu dok te ne pogledam.
Smem samo na momenat.
Duže od toga boli...
Naslanjam se na zid, a spoljašnjost šake je na milimetar od tvoje.
Svako gleda u svom pravcu i pita se:
Da li je ovo dodir ili se pauk spustio na ruku?


Нема коментара:

Постави коментар

Povratak

Kad bi te pesma mogla vratiti To bi bila pesma najlepša na svetu Zbog tebe bih naučila I da crtam Pa bi iz te pesme cvrkutale ptic...